°°°T3a®S 8 a fAk3 sM!Ł3°°°

PREVARENA SMRT

Ma, ne vrijedi...
Riječi poput uvenulog lišća bježe od mene na suhom povjetarcu, kao da ih dah anđela otpuhuje što dalje i dalje. Ne vrijedi vrištati....
Ležim u grobu i pitam se gdje sam pogriješila.
Pokušavam se vratiti u prošlost i zgrabiti taj trenutak kada je sve moglo biti bolje. Samo jedna izgubljena sekunda pretvorila je moje misli u tišinu i ove očajne riječi koje izlaze iz zašivenih usana samo su pepeo spaljene sreće. Prah. Ali odavno sam se prestala pitati zašto ja tu sreću nisam okusila, jer shvatila sam da taj odgovor neću dobiti....
Odgovora nema, jer me nitko ne čuje.
Nitko me ne čuje, jer sam mrtva. Bar bih trebala biti....
Ležim ovdje u grobu ubodena vlastitim nožem. Ta oštrica me odvojila i od ono malo stvarnog svijeta u kojem sam živjela. Grčevito sam stiskala rub one plahte, nisam je ispuštala u nadi da ću se spasiti, ali nisam se uspjela pričvrstiti i ostati. Ostati na životu.
Nisam mogla znati kakva je smrt...
Lijepa, okrutna, krvava.... podnošljiva.
Nikad ne bih pogodila što me čeka....
Ovdje sam zatočena u vlastitom lijesu, ležim bez mogućnosti da zapovijedim svojem tijelu da se pomakne i čekam da se nešto dogodi. Da me odvedu...
Gledam u ovu crninu zraka i pitam se jesu li mi oči zbilja otvorene. Smrtna tišina probija mi uši i pričinjava mi se da na trenutak čujem kišu kako udara u zemlju iznad mene i korake uplakanih ljudi koji misle da sam na drugom mjestu.
Ali još sam ovdje.
Nema raja, nema pakla ni boga ni vraga, ovo je jednostavno ona prava smrt.
Nešto sasvim drugo je bilo naše maštanje o tajanstveno mističnoj smrti, o tužnim dušama bez lica, anđeli, a sve to vrijeme samo smo bježali od činjenice da je prava smrt - ništa.
Ležim, i ne mogu se pomaknuti.
Osjećaj nije nimalo ugodan, jer mogu osjetiti odumiranje vlastitih stanica, i svrbi me to sporo, sporo kolanje mrtve krvi. Ne mogu se pomaknuti...
Osjećam borbu tih zadnjih kapljica krvi koje bar pokušavaju biti žive. Ali znam da je prekasno, da sam već samo leš koji čeka svoje raspadanje. Bit ću živa kad se meso mojeg tijela počne raspadati i polako truliti, šireći grozan smrad koji će ispuniti ovaj lijes.
Ionda ću čuti kako gladni crvi i tko zna kakve još krvoločne podzemne zvijeri grickaju drvo lijesa pokušavajući doći do mesa i krvi, do prave hrane.
Do mene.
I bit ću svjesna tih malih tjelašaca u meni sve dok mi ne pojedu i zadnji ostatak tijela.
Bit ću svjesna jer neznam točno gdje se skriva moja svijest.
To je smrt. Mrtva sam od sad i zauvijek.
By: Plava

°...no more smilies from me... °

Suza, teću jedna za drugom...
Kako je teško....
Kako boli....
Udaljavam se sve dalje...
Najbolje je da nestanem....
Da odem bez traga....
Nitko svejedno neće ni primjetiti....
I ovako i onako sam sama....
Zar je važno šta je meni?...
Kako sam...
Nije...
Svejedno je...
Meni je svejedno...
Onda je i vama...
Neka sve nestane....
Samo da stane...
Da ne osječam više ništa...
Bolje da sam prazna, nego da osječam ovu silnu bol...
Bolje da nema ničega, nego ovoliko patnje...
Nekad je možda i bolje da me nema...
Sve je izbljedilo...
Nestalo...
Samo uspomena...
Hladna memorija...
Ali s puno ljubavi...
Zaboravljena...
Ne, ne to nikad...
Uvijek je tu...
Ruši se sve...
Nema se više ni šta srušiti kad pogledaš bolje...
Sve je već srušeno...
Ja sam sve srušila...
Ubila sebe i drugoga...
Samo samjedno htijela reć...

...ALI ZAŠTO...

Bila je noć. Mjesec je sjao kao svijeća u tamnoj sobi. Sjedili smo ispod stabla, osamljenog na vrhu brda, čije su se degutantne iskrivljene grane dizale prema nebu. Negdje u daljini čuo se šum vode. Sve je bilo tamno, plavo i sivo. Rosa je natopila travu, a njene kapi kao da su tvorile bisernu koprenu preko čitavog svijeta. Miris tame bio je svud oko nas. Trčali smo i sklizali se po mokroj travi, došavši do ruba mora. Nepregledna voda prostirala se ispred nas, isparavajući maglu u vrućoj ljetnoj noći. Noćne ptice su letjele u nju i nestajale, pozivajući nas da pođemo za njima. Ljepota trenutka zavela nas je. Stojali smo na rubu litice i gledali u daljinu. Činilo se kao da smo stigli na kraj svijeta, i magla nas je obavila u svoj zagrljaj. Opijeni mjesecom, poželjeli smo sići do mora i otplivati u zaborav. U mojim očima nestalo je sve. Gledala sam te kako padaš i kako tvoje tijelo razbija ogledalo vode. Krenula sam nazad prema stablu ispod kojeg smo sjedili.Počela sam lupati u stablo. Tvoja prisutnost kao da je još uvijek bila tu, ali osjetila sam mir u sebi,ali opet nešto ša mi nije dalo mira...neprestano se pitajuči zašto?...daj prestani...kaži mi...bilo bi ljepo da krvari...tvoja...duša...ali da krvari puno....too...sorry...ne kužim...zašto!...ali nema veze..mislim ima...samo me boli ruka od neprekidnog lupanja...prekasno je za to...gotovo je...dobro sam...ne moraš ni pitat..ma ša te briga...ionako te više nema...ne razumijem više ništa...ti me više ionako ne slušuš...pustite me... Napokon slobodna, a počela sam plakati. Sa suzama koje je prigrlila rosa, zaboravila sam ovaj svijet i zaspala zauvijek.
by:plava

Broken dreams

Evo ja imam tu ćast da prva napišem post...hihi ... koja čast :))
Ja sam poznata kao Bebee i ovaj blog sam otvorila sa mojom dobrom prijateljicom koja je poznata kao Plavusha.


Ljudi i grške...
Svi griješimo, netko manje, netko više, netko više žali, netko manje. Priznati krivnju je jako teško, ali još teže je kad trebaš nekome oprostiti. Ja mislim da svi griješimo i svi ućimo na svojim pogreškama. Evo ja sam naućila lekciju za cijeli život...
Znam ja da je teško shvatiti neke stvar i teško je preboljeti i jako je teško, svima je teško. Meni je teško, ja tražim oprost i ko malo dijete pužem pred srećom. Samo sam željna malo ljubavi, ali od samo jedne osobe.
Možda je sve ovo teško sad shvatiti jer nitko ne zna o ćemu je rijeć, niti će itko znati, važno je da ja znam. Trebam posložiti neke stvari u svojoj glavi.
Sve se ovo ćini tako teško, tako komplicirano, bez izlaza. Sve se slomilo i trebam pokupiti komadiće stakla i sastaviti sve u lijepo sjajno ogledalo.
Uspijet će i to, samo volje i ljubavi...
Nitko ne može shvatiti kako se ja sad osjećam, jer nitko nije u mojoj koži i u mom srcu i u mom mozgu.
Ljubav je nešto posbeno i svaki problem se može riješiti sa puno razgovora i razumjevanja.
Možda i je sve ovo malo pre sladunjavo ili kako bi neki rekli pre ružićasto, a možda i sebićno, ali ja nisam od kamena, možda sam i preosjećajna.
Osoba do mene, koja je u mom srcu pati, znam da ga sve ovo boli i pogdja. Teško mi je jer me više boli to što njega toliko boli, što njega toliko boli, zato me srce boli i sve mi se slama.
Ako netko u trenutku može srušiti sve, sve do pepela, u redu. Sve ću ja to shvatiti, ali neke stvari nikad neću moći.
Možda će netko žaliti, možda neće, možda će se netko kajati možda će netko uživati u tome što su drugi nesretni.
Više ništa nije važno, nikome više ni nije važno, sada se ionako ništa ne može promijeniti, sve će jednom stati u trenutku i sve će krenuti ispoćetka. Sve će biti pomalo i moj život će krenuti lijepo i koracima ka sreći.
Od života u prošlosti ništa ne dobivam, samo ostaje pečat tuge.
Neke trenutke ću zauvijek pamtiti i neke stvari će mi zauvijek biti u srcu i zauvijek ću se sjećati toga.
Ali ovaj bolni pečat tuge ću si maknuti sa srca i lagano krenuti dalje pa i bez voljene osobe.
Sama sebi sam rekla dosta, dosta je bilo tuge i suza, dosta je da me svi gledaju kako sam se zamračila u svoj svijetu, dosta je bilo toga, ovaj put je zavšena moja mračna priča, ovaj put uzimam svoj život u svoje ruke i stajem na svoje noge...
Netko može zaboraviti sve, netko ne može, netko ne želi, a netko će vijećno živjeti u prošlosti. Neke stvari bole i ravno u srce diraju. Neke rastužuju, neke tjeraju u plać, ali jedno sjećanje će kao uspomena zauvijek ostati u srcu.
Vrijeme lijeći sve, sve će proći, sve će se riješiti. Sjati će ponovo sunce.
Teško je i strah je veći nego što sam mislila. Strah, da na sve ne padne mrak. Starh da ne izgubiš jedino svijetlo u mraćnom tunelu i da se ne slome snovi.
Osjećaj da neće netko opet sve okrenuti protiv tebe...
Želja za osvetom? Šta netko ima želju tako nisko pasti... Hmm, svatko ima pravo na svoje razmišljanje. Ne želim se mješati u život ljudi kod kojih nisam poželjna, nekad sam bila, ali više nisam. Sve je maska, svu tugu, čežnju, požudu i volju za nečim voljenim skriva samo maska. Umjetan smješak...
Netko nema sange za dalje, netko je prešao preko svega...
A živjeti u prošlosti, ne, toga je dosta...
Ja mislim da je ovo zadnje vraćanje u prošlost...
Listanje dnevnika...
Suza tako sklizne niz lice, nema nikoga da je obriše...
Kiša pada satima, udara u prozor, čuje se šum... Sama izaći na kišu i osjetiti prirodan dodir na svome tjelu...
Predivno... Na sekudnu zaboraviti sve...
Zaboraviti da postoji svijet oko tebe...
Kad nekoga voliš, voliš ga cijelom dušom, nema manje, nema više...
Samo da osjetim dodir njegovog dlana, samo da osjetim da je uz mene... Samo da je tu, kad nema nikoga...
Odluka je sve pustiti, sve pustiti u miru da ode, da ode što dalje...
Uvijek je blizu, koliko god daleko bilo i koliko god mi željeli da bude daleko...
Teško je nastaviti dalje, ali mora se...
Tišina, prija mi ovih dana...
Smirila sam se...
Gledala sam danima kako se svijet oko mene ruši...
Gledala sam kako se moj svijet ruši i kako živim u ruševinama prošlosti...
Trebala sam samo nekoga da me podigne sa poda i da mi kaže sve će biti u redu...
Našle su se osobe koje su mi uljevalje povjerenje, pravi prijatelji...
Digla sam se s poda i zaželjela želju...
Ostvarenje želje i ostvarenje slomljenih snova, samo volja, volja i ljubav...
Donositi odluke, a ništa još nije ni završilo...
Tek što je počelo, a ti biš da već završi...
Di si krenuo? ... Di si sakrio svoj pogled i sjaj u tvojim oćim?...
Tuga ti je prisutna i samoca...
Vjeruj mi nisam te htijela povrijediti, molim te da me razumiješ...
Bez tebe nemam ništa... Moji snovi su svi uz tebe...
Evo me uz tebe, vidiš me, molim te za oprost...
Istina povrijedila sam te, ali nije mi bila namjere...
Okrivi me i otjeraj me, smiri svoju bol...
Ali nemoj otići nikad, ne ignoriraj me molim te...
Teško je otkriti tajnu tvog pogleda...
Sakrio si se u svojoj sjeni... Pobjegao od moje gluposti...
Sad te trebam više od svega, sad kad je sve protiv mene...
Vjeruj mi ovaj put, vjeruj mi i vidjet ćeš nećeš zažaliti...
Moji osjećaji ne ovise o mom tjelu...
Samo želim da mi ovaj put vjeruješ, popravljam učinjeno... Nemoj da tuga ubije i mene i tebe...
Živi bez straha, jer život je sat... Nemoj me pustiti samu ovdje, u ovom svijetu...
Budimo zajedno i ako je cijeli svijet protiv nas...
Pusti tugu i tvoj loš predosječaj... Ti najbolje znaš šta imaš u srcu...
U menije ljubav velika, otkrivam se samo tebi...
Molim te bez srama, s malo ponosa, vjeruj mi ovaj put...
Nemoj vjerovati lošem predosječaju...
Fantazija, čekaju nas prelijepi dani... Život moj... Samo uz tebe je potpun...
Živi bez straha... Još ništa nije gotovo...
Stala sam na svoje noge i dovodim život u red... Kada se sve smiri... Tada ću rješavati boli iz prošlosti...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.